Kad razumiješ politiku, ali ne i historiju: Dodikov pohod u "svetu zemlju"

U tom političkom kontekstu nije teško razumjeti zašto izraelska vlada pokazuje spremnost da primi, sasluša i pohvali širok spektar stranih političkih aktera koji joj javno pružaju podršku. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu zahvalio je Dodiku i predstavnicima Republike Srpske na "dugogodišnjoj podršci Državi Izrael", "dubokom prijateljstvu između naroda" i "čvrstom stavu protiv antisemitizma”. Ministar vanjskih poslova Gideon Sa’ar otišao je i korak dalje, govoreći o "zajedničkoj prijetnji radikalnog islamizma" i nazivajući Srbe "pravim prijateljima jevrejskog naroda i Države Izrael".

Problem, međutim, nastaje onog trenutka kada se politički marketing sudari s elementarnim činjenicama.

Hagada kao trenutak istine

Dodikova izjava da će izraelskom predsjedniku predložiti da se Sarajevska hagada "vrati Izraelu" bila je upravo takav sudar. U samo jednoj rečenici pokazala je sve slabosti njegove nove proizraelske ofanzive: dobro razumijevanje političkog trenutka - i gotovo nikakvo razumijevanje historije.

Predsjednik Jevrejske zajednice BiH Jakob Finci reagovao je kratko, precizno i porazno za Dodikovu konstrukciju: Sarajevska hagada nikada nije napuštala Sarajevo, osim što je na jedan dan bila izložena u Zagrebu, i "ostat će ovdje na vijeke vjekova jer je po ovom gradu dobila ime".

Činjenice su neumoljive.

Hagada je nastala u srednjovjekovnoj Španiji oko 1350. godine, preko Italije je dospjela do sefardske jevrejske zajednice, a u Sarajevo je stigla tokom osmanskog perioda. Godine 1894. Zemaljski muzej BiH otkupio ju je od sarajevske porodice Koen. Spašena je u Drugom svjetskom ratu zahvaljujući Dervišu Korkutu i preživjela opsadu Sarajeva 1990-ih. Nikada nije bila izraelski artefakt, niti je ikada "uzeta" od Izraela.

Drugim riječima: Hagada nema kome da se "vrati".

Instrumentalizacija koja ne prolazi svuda

Dodikov pokušaj da se predstavi kao relevantan sagovornik u izraelskom i jevrejskom političkom prostoru već je ranije naišao na ozbiljne kritike. Prošle godine, tokom njegove posjete Izraelu povodom konferencije o antisemitizmu, njemački jevrejski list Jüdische Allgemeine ocijenio je njegov nastup kao pokušaj "instrumentalizacije patnje Jevreja". Autor Alexander Rhotert naveo je da Dodik nije uspio "iskoristiti izraelske vlasti i jevrejske organizacije za svoje ciljeve".

Rhotert je podsjetio i na Dodikovo negiranje genocida u Srebrenici, kao i na njegove pokušaje da povlači historijske paralele između srskog i jevrejskog stradanja, uz istovremeno predstavljanje "bosanskog islamizma" kao prijetnje - konstrukciju koja je historijski neutemeljena i politički opasna.

Ovi primjeri ukazuju na širu činjenicu: iako dio izraelske politike danas, pod pritiskom međunarodnih kritika, traži saveznike gdje god ih može naći, to ne znači da su takvi pokušaji automatski prihvaćeni u širem jevrejskom ili intelektualnom prostoru.

U analizi za Foreign Policy, izraelski historičar i intelektualac Zeev Sternhell upozorava da je "velika greška misliti da je Netanyahuovo udvaranje evropskoj krajnjoj desnici samo pitanje realpolitike i odbrane političkih interesa". On dodaje da se u pokušaju suprotstavljanja liberalnom Zapadu "nastoji zadobiti odobravanje istočnoevropske krajnje desnice, pri čemu se sve dopušta i sve postaje legitimno - uključujući i ciničnu izdaju žrtava i preživjelih Holokausta".

Sličnu kritiku iznosi i Suzanne Schneider iz Dissent Magazine, koja piše da je za globalne konzervativne pokrete "izraelski demokratski deficit osobina, a ne mana", te da je izraelska desnica "tek u posljednje vrijeme ponudila specifični, neliberalni model Izraela kao uzor globalnoj desnici". Schneider upozorava da države izgrađene oko stalne potrage za "neprijateljima naroda" dugoročno "imaju tendenciju da na kraju progutaju same sebe".

Blamaža kao politička kategorija

Dodikova epizoda s Hagadom tako postaje ilustracija šire pojave. Savremeni politički vokabular može se naučiti brzo: koje riječi izgovoriti, koje teme naglasiti, koje strahove aktivirati.

Historija, međutim, ne funkcioniše po potrebi trenutka.

Kada se ta razlika zanemari, nastaje politička blamaža: trenutak u kojem neko misli da govori u ime jedne tradicije, a zapravo pokazuje koliko je slabo poznaje. Sarajevska hagada u toj priči nije samo rukopis - ona je test. I na tom testu Dodik je, barem zasad, pao.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad